Dr. Ranko Rajović: “Glavni posao djeteta je da se igra”

Kada bih u jednoj riječi morao opisati najčešću grešku koju roditelji danas prave, rekao bih prezaštićivanje.

Dakako, roditelji to rade rade iz najveće ljubavi, ali mora se znati granica između zaštićivanja i prezaštićivanja, kaže na početku razgovora za Radiosarajevo.ba  Ranko Rajović, jedan od najvećih stručnjaka za rani razvoj inteligencije kod djece.

„Mora dete kao biološki organizam da se razvija, da izađe i na kišu i na vetar i na sunce, pa i da padne, da možda oguli laktove i kolena. Međutim, vi imate roditelje koji ne daju detetu da padne. Upravo to je prezaštićivanje i to je ono što smeta razvoju deteta.”

Posljednja istraživanja pokazuju kako je svaka nova generacija djece slabija, a kao osnovni krivac se navodi roditelj, i to upravo zbog prezaštićivanja. Roditelj jednostavno ne razvija biološke potencijale djeteta.„Živa bića koja se ne kreću su biljke, one nemaju nervne ćelije. Mi smo živa bića za kretanje, mi imamo najsloženiji nervni sistem. Osnovna karakteristika ljudi je uspravan hod i kretanje. Da prevedemo, mozak se razvija u pokretu. Znamo iz fiziologije da se mozak najviše razvija do druge, treće, pete, sedme i dvanaeste godine. Postavljate se pitanje šta je glavni posao deteta. Pa da se kreće i u tom kretanju da padne i da se povredi i da nauči da se dočeka kada pada. Vi sada imate čudne situacije u vrtićima i školama, da deca padnu kao daska, jer njihov mozak nije naučio ranije kako da se dočeka.”

Kao slikovit primjer dr. Rajović navodi povodac za djecu. Ocjenjuje kako je koristan samo u situacijama kada želimo kontrolirati kretanje djeteta u blizini saobraćajnica i velikih gužvi, ali nikako u parkovima.

„Sigurno ste viđali roditelje koji decu vode na povodac, sličan onom kao za pse. Pitam roditelje šta će vam to. Roditelji objašnjavaju da dete kada hoda s tim manje pada, ne razvija strah od padanja i brže prohoda. Pa pazite, ako dete ne nauči da padne s jednom, dvije, tri godine, kada će naučiti. Dete mora naučiti da skače i preskače prepreke. Prirodno je da to radi pogotovo ako može na pesku, po lišću, senu, plitkoj vodi… U tom skakanju i pomeranju svi mišići rade, mozak to kontroliše i prave se nove nervne veze, sinapse i od toga zavisi njegova inteligencija sutra. Ako mu to ne omogućite onda će skakati po kući što može biti opasno. Nije posao roditelja da spreči dete u skakanju, nego da pazi da se ne povredi“.

Granica između zaštićivanja i prezaštićivanja

„Edukacija roditelja je jako važna. I dan danas kada pitam roditelje koliko je važna genetika a koliko okruženje za inteligenciju, mišljenja su podeljena. Zamislite da su roditelji koji su jako inteligentni dobili sina. Taj sin živi pet godina sam u sobi gde niko s njim ne komunicira. Da li će taj sin biti 50 ili 30 posto kao roditelj. Neće, to dete će biti mentalno zaostalo. Tu vidimo da je okruženje važno skoro 100 posto. Onda često pitamo šta je s genetikom. I genetika je 100 posto važna, ali razvoj tog potencijala zavisi od okruženja.“

Kao jedan od vodećih problema navodi pretjerano korištenje računara, odnosno tableta i mobitela. Jasno je ističe da su to sve važna pomagala, ali ako postoje ograničenja, kaže on. Mnogi roditelji će kada su pretjerano umorni, zabrinuti ili imaju neodložne poslove djetetu dati tablet ili mobitel po nekoliko sati. Sve do onog trenutka dok je korištenje pomagala kontrolirano u redu je, međutim sve suprotno tome će prouzrokovati golemu štetu, upozorava Rajović.

“Mi smo sve više okruženi tehnologijom, roditelji to na kraju kupuju da sebi olakšaju život, a to opet na kraju štetno deluje na razvoj deteta. Roditelji moraju biti svesni da je okruženje važno i da ako se menja okruženje a svesni smo kako se brzo menja i to utiče na razvoj deteta. Zato moramo da menjamo neke strategije, pristup razvoja i obrazovanja deteta, jer inače ćemo platiti visoku cenu, a čini se da je već plaćamo.”

Doktor Rajović pojašnjava kako je važno da roditelji znaju šta je dobro, šta nije dobro, zašto je nešto dobro ili zašto nije dobro i kako pomoći djetetu tamo gdje smo griješili.

„Kinezi bi rekli greške stvaraju iskustvo, a iskustvo je početak mudrosti. Niko ne želi da greši na svom detetu. Najbolje je educirati se i ne doći u situaciju da se prave greške. Deca brzo rastu , a greške se teško popravljaju“.

Glavni posao djeteta je da se igra

Česta pojava je forsiranje djece da idu istovremeno i u muzičke škole, na različite sportove i učenje jezika. U tom slučaju ostaje premalo ili nikako vremena za igru, što nije dobro.

Ne smijemo, kaže, doktor Rajović tjerati djecu da idu s aktivnosti na aktivnost ili s druge strane dati mu kompjuter da igra koliko bi željelo.

„Kompjuter nije igra, kompjuter je korist i ne može zamijeniti roditelje. Šetnja, park, priroda, šuma, odlazak na selo to je nešto što pomaže razvoju deteta. Posao roditelja je da dete bude što sretnije i okretnije. Vrijeme koje roditelji provede s detetom nema zamenu. Kada dete prohoda, dete je sretno, ali to je neizmerna sreća i za roditelje, slična situacija je i kada nauči da vozi bicikl ili neku drugu vještinu. To sve čini dete sretnim, ali istovremeno i nas. To je vreme koje jako brzo prođe. Znam ja da s posla svi dođemo umorni, dete nam skače po glavi, ali shvatite da roditelja ne može zameniti tablet i mobitel.”

Kada dijete sve rješava plačem

Nepostojanje pravila dovodi do pomjeranja granica i razmaženosti djece. A pravila i granice postavlja roditelj bilo da je riječ o klikerima, sličicama, kockicama. Napraviti dogovor u startu i držati se dogovora, savjetuje naš sagovornik.

„Sigurno ste doživjeli da vam dete traži nešto da mu kupite. Roditelji često popuštaju, dete nešto traži, niste u stanju da ga zaustavite i popustite. I to se konstantno ponavlja, tako dete nauči da plačem dobije ono što želi. To se ne smije dogoditi. Na primer, ja sam na jednom predavanju rekao klikeri su dobri. A roditelji za vikend svom detetu kupili odmah 100 klikera, došla sutra baka i kupila još 100. E to više nije igra. Jer sutra dete dolazi u tržni centar i traži dodatne klikere, majka prvo kaže ne može, ali nakon određenog vremena popusti. Pola sata kasnije dete ugleda druge klikere i ponovno zatraži od mame, ali sada na mamino negodovanje počinje da plače, vrišti. Majka ne može da sluša od sramote i opet popušta. U toj situaciji je roditelj problem, a ne dete.”

Kako kontrolirati bijes kod djece

Dijete koje nema drugog načina da riješi problem, rješava ga plačem ili izljevima bijesa. Najčešće su to razmažena djeca koja hoće sve i hoće odmah. I u ovom slučaju je postavljanje granica važno.

„Ja bih tu u prvom redu naveo veliki problem današnjice – to su videoigrice. Veliki broj dece satima sjedi i igra. Tada se događa da dete bude nagrađeno određenom dozom endorfina na svakom pređenom nivou, pa red endorfina, pa dopamina. To je kao da se dete drogira. Kada dete izađe iz virtuelnog svijeta, nije u stanju da sjedi i čita knjigu ili da uči. Njegov mozak je dobio neki nivo frekvencije koji nama biološki ne pripada. I dete se u realnom svetu ne snalazi. Nema socijalizacije, nizak je prag tolerancije i kreću problemi, a jedan od njih su izljevi besa. Granice se moraju postavljati, jer bolje je sprečiti nego lečiti“.

Doktor Ranko Rajović je ljekar, neuroendokrinolog, osnivač je Nikola Tesla centra, odsjeka za mlade talente, postavio je temelje NTC sistema kreativnog učenja. Osnovu ovog učenja predstavljaju savremena naučna otkrića iz neuronauke i pedagogije.

Iako u okviru NTC programa rade i s djecom, akcent programa jeste edukacija roditelja, vaspitača i učitelja, kao osoba koje su neposredno zadužene za razvoj djeteta i njegovih potencijala.

Cilj obrazovanja, prema mišljenju doktora Rajovića, mora biti razvoj funkcionalnog znanja i kreativnosti, što nije slučaj s načinom učenja i obrazovanja na prostorima bivše Jugoslavije.

„Na prostoru bivše Jugoslavije jako je mnogo dece s razvojnim smetnjama. Učitelji ne znaju šta se dešava. Od poremećaja govora, disleksije, disgrafija, diskalkulija. Deca samo tonu, a mi ih posmatramo. Roditelji su ti koji prvi moraju poduzeti nešto, a onda na red dolaze obrazovne institucije i država.

Mi smo svi bili ubeđeni da su naše škole najbolje, da su naša deca najbolja. Međutim kada su počela PISA testiranja (Međunarodni program procjene učeničkih postignuća) naša deca su među poslednjim u Evropi. Naša deca se ne snalaze kada je reč o povezivanju informacije. A to je upotrebno, odnosno funkcionalno znanje. A upravo od tog znanja zavisi bruto nacionalni dohodak. Pa čemu da se nadamo za 20 godina?! Ako naša deca od 15 godina su ispod proseka Evrope. Jedino je Slovenija u boljoj poziciji, ona je iznad proseka i među prvih pet država Evrope. A onda su ispod proseka Srbija i Hrvatska, jako daleko su BiH i Crna Gora i na poslednjem mestu, ne u Evropi nego u svetu je Makedonija.“

Iako će neki reći kako ovaj test nije važan, on je trenutno jedini pokazatelj znanja u određenim zemljama, zaključuje na kraju razgovora dr. Rajović.

(Radiosarajevo)