BAJRAM

Sabah.
 
Prosipaju se biseri. Ne plačem. Žao mi orosti lica koja kao da su još uvijek živa.
 
I kao sad da gledam…
 
Na pragu stoji babo u crnom odijelu. Smiješi se. Sve miriše na lavandu.
 
Čekamo kurban; vidim Nijaza kako ga vodi …
 
Zaim Džudžo užurbano kolje. Gledam kroz prozor.
 
Mati me ruži:
 
– Dijete moje, ne gledaj, na san će ti…. ne valja gledat`.
 
Uzalud.
 
Nikad nisam dijelila kurbane. Moja sudbina. Pakovala sam ih predano. Osjećala se važnom.
 
Drugog dana Bajrama odlazili smo
 
nani.
 
Sjedila je na kožici, odjevena u kat na čekmeke. Svake godine neko bi od starijih unuka “srezao” novi materijal nani na Bajram. Ruke joj oknivene. Hladne. Takmičili smo se ko će prvi poljubiti nanu…
 
Sretna sa svojim sinovima Feridom, Sulejmenom i Rašidom, kćerima Habibom i Feridom, nevjestama Safijom, Salihom i Begzadom i unučadima dočekivala je bajrame. Kuća je mirisala na vruće bureke i pečeno meso.
 
Mi, djeca, sjedili smo u posebnoj odaji. Prebirali pare. Ko je više skupio . Ko ima ljepšu haljinicu. Sijana i Nermina su pričale svoje doživljaje pri dijeljenju kurbana. Ja sam, naravno, izmišljala svoje, jer nije ih ni bilo…
 
Sve je tad imalo drugačiji miris i boju. Novac smo ostavljali u kasu i brzo zaboravljali.
 
Nismo imali posebnih želja, a nije nam se ni dalo da plaho želimo.
 
Radovala sam se sijelima, posebno tetki Feridi.
 
Sad svi su samo sjenke.
 
Jedino još moja majka po suncu hodi uz dajdžinicu Begzadu, koju je Uzvišeni Allah pozvao na hadždž.
 
Sad uživam gledati djecu urednu i mirisnu, njihove mobitele i našminkana lica. Zvone na vrata. Cupkaju. Poslije strpljivo čekaju novac i odlaze ozarenih lica.
 
I nikad neću reći:
 
Ni Bajrami nisu što su nekad bili…
 
Jesu. Samo se naši pogledi mijenjaju sa godinama.
 
Ljepota Bajrama ostaje ista. Sjetite se bolesnih i usamljenih. Rodbine koja vam nije ostavila imetak, već vas korijeni vežu.
 
Jednom će stići  Allahove blagodati i nagrade.
 
BAJRAM MUBAREK OLSUN
 
Sadžida Dedić