BILJEŠKE JEDNOG ČITAOCA 2.

 

Piše: Sadžida Dedić

ZLATNA PTICA

Sjećam se očiju boje badema, bijelog lica i tananog glasa djevojčice Emine Hodžić  koja je žurila odrasti.

Rođena je 10.decembra 1979.godine.

Bilo je nevrijeme. Ne od Boga. Bilo je nevrijeme od ljudi. Takva nevremena su teška i duga.

Ljudi su se borili za slobodu. Nestajali.

Ona, krhka, odupirala se riječima. Odrasla u naručju učenih, ponijela je preteško breme.

U svojim je stihovima uspjela iskazati svu bol jednog vremena i bol svoje ljubavi.

JA

Ja nikada ne bijah biće kojega voljaše želje,

Od životne strasti spoznah samo šapata zvuk,

I kada viđah po plotu nečije potonule sjene,

Pobjegoše u noć, a ja im oslušnuh muk.

I tako, dan za danom, zaniješe me snovi,

Pa izgubljena ih prihvatih kao stvarnosti lik,

I vjerujući u laži onog što njima draži

Podah se, ne želeći čuti sopstveni krik.

 

I sada, kad sam biće koje utopiše snovi,

Ne čujem istinu, već čujem samo bola glas,

Izgubljena dok lutam, već vidim sebe – plutam,

 

Stanem, osvrnem se, molim: dajte mi SPAS!

( Emina Hodžić-Plava ptica)

 

Na žalost  Emina nije dočekala da njena knjiga Zlatna ptica ugleda svjetlo dana.

Bila je djevojčica. Bila je pjesnikinja pred kojom su bila otvorena sva vrata, barem se tako činilo…

Uzalud je sunce tog 29.juna 1996.godine činilo svijet ljepšim, njena duša odlepršala je iznenada u vječnost.

 

Ne odbijaj što ti život pruža,

Uzmi bar tratinčice ako nema ruža.

Kroči putem što ti sudba kroji,

Ako nije širok ima staza uža.

( Emina Hodžić – Plava ptica)