Najnovije vijesti

E, MOJ AHMO

Piše: Sadžida Dedić

Mart. 
Jutra mirišu na proljeće. Poneki grumen snijega podsjeća da je i zima još uvijek itekako prisutna. Zamišljena sjedi pored prozora. Ponekad drhtavom rukom pomjeri zavjesu da vidi prolaznike pokušavajući raspoznati lica.
Nekad je ovako dočekivala svog Ahmeda i kad bi ga ugledala otključavala bi ulazna vrata avlije, dok se na peći podgrijavao ručak po istilahu što bi rekli stari. 
Zvono na vratima prekide joj nit sjećanja. U posjetu joj došla njena unuka Uma. Donijela zumbul.
„Nano, sretan ti Dan žena“, zacvrkuta veselo.
„Hvala dušo, oči nanine“, tepa joj milijući je po rumenim obrazima.
„Sjedi sunce nanino da te nana počasti lokumom“.
„Ne mogu nano Boga mi, žurim. Hoću mami da kupim karanfile“.
Nasmija se i otvori malu seharu u kojoj je držala novac od penzije.
„Uzmi sine, kupi sebi čokoladu!“
„Sramota je nano“, reče Uma stidljivo.
„Nije sine. Čuvaj se. Ima mnogo auta na cesti. Polahko idi, budi pažliva.
Odleprša Uma sva sretna. Soba zamirisa na zumbul i na uspomene.
Nikad je Ahmo nije izveo za Dan žena ni na ćevape. Uvijek bi taj dan bio nekako namrgođen, pravdao je to svojom glavoboljom.
Prestala je i da očekuje bilo šta. Pravila se da joj je svejedno.
Ipak je jednom se dogodilo dugo očekivano iznenađenje. Ahmo je ranije došao sa posla. Nosio je karanfile i poklon zamotan u bijeli papir. Bila je iznenađena i srećna. Karanfile je stavila u vaznu, pomirisala ih. Pažljivo je odmotavala poklon. Papir se tad čuvao.
Odjednom je zastala.
„Ahmo, šta je ovo“, pitala ga je začuđeno.
„Mali ventilator, dobro će doći kada budu velike vrućine. Kod nas žene u preduzeću sve pokupovale, pa i ja tebi kupio“, govorio je smireno, očekujući riječ – hvala.
„J….le te žene. Šta će meni lepirica. Otvorim vrata i prozor i eto ti promahe. Ne treba meni nikakva sprava za raspuhivanje. Vrati je sutra gdje si je i kupio“, reče ljutito.
„Neću Fato“, rekao je povrijeđeno.
Nastupila je tišina. Teška i nepotrebna. Trajala je danima.
Nekoliko dana poslije, otišla je u prodavnicu i Ahmin poklon zamijenila za šerpu. Nikad nije zaboravila smijeh trgovca. 
„Smij se koliko hoćeš, meni treba šerpa, a ne lepirica“, rekla je žurno izlazeći na ulicu.
Nikad je ništa nije pitao, niti bilo šta više kupio….
Prošle su godine.
Sad njeni sinovi svoje supruge vode po bijelom svijetu. Kupuju bukete ruža svakim povodom. Ne osuđuje, nit odobrava. Samo šuti.
I svaki put se baš na ovaj dan pita, je li mogla postupiti drugačije. Ostaviti poklon za uspomenu, poslije proslijedit jednom od sinova.
Mogla je uključiti da rashladi sobu u vrele dane, ali nije.
Ponekad se pita i šta bi joj kupio. Nije se šminkala, od mirisa koristila samo one sa hadždža.
Vrijeme se vratit nije dalo. 
Iz grudi joj se ote težak uzdah i prošapta samo za sebe:
E, moj Ahmo… koja sam ja budala bila…