Najnovije vijesti

OČEKUJUĆI MILOST!

Piše: Prof. Mersiha Sarač

Ne znam kako da nazovem ovu ustreptalost misli nad povečerjem. Ne znam kako da oslobodim akumulirane oblake u suznim kanalićima. Ne znam kako da u petak započnem noć.

Sabralo se priča za tri života u zadnja četiri mjeseca. Niti jednu nisam ispričala. Ne mogu. Ne da mi se. Nemam korektora.

Obično pišem kad nešto izvana potakne ono iznutra, ali sad je nešto iznutra potaklo ono nešto drugo iznutra i krenulo redom. Došlo u ramazan.

Kad smo prošle godine nas dvije sjedile i pile prvu ramazansku kahvu u akšam uoči prvog dana posta na balkonu, neka sjeta prešla je preko prelijepih smeđih badema uokvirenih grančicama iskustva, sreće, tuge, smijeha i plača. „Hvala Allahu dočekah Milost. Ko zna da li ću ikad više!“ Zacakliše se brilijanti u kutovima i načas i sama osjetih neku mješavinu emocija koje ne bih mogla opisati. Ali samo načas. Mozak, brzinom svjetlosti, uobliči odgovor, glasne žice ga artikulisaše. „Naravno da hoćeš. Nisam još spremna postiti bez tebe!“. Uzesmo po zalogaj halve i zaključismo da nije kao Vedina, ali da može proć. Količina oraha unutra kompenzirala je ukus. S teme na temu, milosno se jedna drugoj osmjehujući, pričale smo i voljele se. Jako. Prejako!

Ramazanile skupa. Planirale dane, noći, iftare i sehure, namaze, hatme, mukabele. Dijelile puru pred sami iftar jer nam se eto objema jela, nagađale jedna drugoj kako to samo mama i kći mogu.

Svaki razgovor je počinjao sa „Hvala Bogu pa te imam!“. Obostrano isti, tako lahko prijemčiv osjećaj sreće u zajedništvu, ponosa i ljubavi. Ponekad mi riječ ljubav tako isprazno zvuči zadnjih mjeseci. Tako sablasno prazno, dokraja nepopunjeno, jezički nedorečeno. Jednostavno još jedan objekat mom predikatu voljenja prestao je biti srcekucajući. Da sam samo onda znala! Ah, da sam znala! Šta bih? Ne bih ništa više mogla, intenzivnije, jače, bolje, snažnije. Ništa, jer sve je bilo na najviše. Na maksimum.

„Cura, moramo se malo odvojiti. Previše smo skupa. Bit će ti teško kad odem!“.  Tada sam je grlila još jače i tako sam snažno čeznula da to jednog dana ne dođe nikad. Svaki put kad bi se ovakve rečenice ponavljale, sve je bilo još jače, i sve više neodvojivo.

„Pusti me da ti malo ugađam.“ –govorila sma joj. „Pusti ti mene. Mama treba da ugađa djetetu.“ – odogovarala je istim tonom. I onda smo se smijale.

„Ostala su mi tri džuza. Do sutra ću, ako Bog da zdravlja i vida, završiti. Dođi ovdje ifatrit ćemo pa ćemo dat dovu.“ reče pred kraj ramazana. „Tamam, ja imam još jedan. I moja nek bude isti dan!“ odgovorih. U mubarek noći Kadra, dovismo za otišle i za ostale. Sura al-Rahman kao okrepljenje u ljetnjoj noći i nas dvije same. Red Kur'ana, red nas dviju u ljubavi.

Znam kako ću u petak započeti noć. U petak ću napravit malo halve, popiti kahvu, radosna u milosti i tužna. Nek se Voljeni smiluje dušama otišlih, dušama nas koji smo ostali. Ona u čijoj sam dovi bila sigurna, u mojoj dovi će ostati dokle god dovim. Gospodaru, smiluj se dušama onih pod čijim nogama je džennet.