Najnovije vijesti

OSMIJEH JEDNE DAME

Piše: Sadžida Dedić

OSMIJEH JEDNE DAME
Posebni ljudi su oni koje sretneš jednom i pamtiš ih cijeli život.
Takva je bila Nataša Šahinović.
O Nataši sam slušala priče.  
Kako sam bila na raskršću mnogih izazova, oduševljavala me činjenica da je sa osamnaest godina otišla u Beograd na studije.
Godinama poslije u holu Gradskog kina srest ću svoju profesoricu Nuru Memić sa jednom gospođom. Zagrlila me moja profesorica, potom se okrenula i rekla veselo:
„Sadžida, da te upoznam sa Natašom“.
Pružile smo ruku jedna drugoj. Njezin blag dodir i osmijeh okrunjen tišinom koja je izvirala iz dubine njene duše, a zamišljala sam je drugačijom, pamtit ću zauvijek. Nisu je promijenila sva svjetla metropole u kojoj je provela najljepše godine mladosti.
Nataša Šahinović, kćerka Hasana i Nevrese Šahinović, rođena je 21. januara 1951. godine u Visokom, gdje je pohađala osnovnu školu i gimnaziju. 
Diplomirala je istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Tema njenog diplomskog rada bila je “Srednjovjekovni utvrđeni gradovi u BiH”. 
Na istom fakultetu prijavila je magistarski rad na temu „Gotička skulptura u BiH“. Događaji iz 1992. godine spriječili su je da odbrani titulu magistra.
Nataša je većinu svog radnog vijeka provela u Zavičajnom muzeju ostvarivši značajan doprinos na istraživanju, sakupljanju i prezentaciji kulturno-historijskog naslijeđa srednjovjekovne Bosne. Jedno vrijeme radila je i kao profesor historije umjetnosti u Gimnaziji.
Na poslovima arheoloških istraživanja radila je sa vrsnim stručnjacima Pavom Anđelićem, Ivom Bojanovskim i Đurom Baslerom. Pavo Anđelić je terenske izvještaje Nataše, sa samostalnih istraživanja i rekonosciranja, uvrstio kao punopravne stručne rezultate u svoje naučne radove.
Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine u potpunosti se posvetila spašavanju zbirki Zavičajnog muzeja u Visokom. Pratila je oštećenja na kulturno-historijskim spomenicima u našem gradu i okolini.
Bila je to borba sa vjetrenjačama. Koliko god je agresoru bio cilj da što više razori grad ne birajući ciljeve, toliko je gradska vlast bila ravnodušna da bilo šta učini kako bi spasila i sačuvala vrijedne eksponate.
Od 1996. godine radila je kao stručni saradnik, a potom i kao stručni savjetnik za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa i prirodnog naslijeđa u Bosni i Hercegovini, u sastavu Federalnog ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport.
Obavljala je vrlo složene zadatke na izradi projektne dokumentacije za urbane komplekse Bihaća, Bužima, Travnika, Tešnja, Gradačca, Bobovca i drugih.
Učestvovala je u obnovi mnogih spomenika kulture, Tabhanske džamije u Visokom, Stare džamije u Sokolu-Gračanica, kasnoantičke bazilike u Brezi, Crkve svetog Nikole u Arnautovićima i dr.
Značajan je Natašin doprinos na uspostavi rada Muzeja grada Sarajeva. Na terenu je često zamjenjivala arheologe.
Godine 2000-te Nataša je dobila zvanje muzejskog savjetnika. 
Ovo je samo dio onoga što je Nataša Šahinović ostavila u naslijeđe mladim istraživačima.
Voljela je svoj posao i bila mu predana. Isto tako brižno je odgajala svog sina Asima rođenog u braku sa Kenanom Jusufbašićem. Bila je to velika ljubav u kojoj Nataša naposlijetku nije bila prihvaćena ni shvaćena kao žena koja ima svoj stav, različit od drugih.
Teško je mahalom koračati svojim korakom, a Nataša je koračala do kraja. Dostojanstveno i tiho. 
Sve te nepravde i tuge učinile su da zbog bolesti ode u prijevremenu penziju. 
1. decembra 2013. godine Nataša Šahinović je preselila na ahiret.
Otišla je svojim tišinama.
Ostavila je putokaze generacijama željne znanja.
Visoko ne smije zaboraviti Natašu, jer ona je živjela za ovaj grad.