Najnovije vijesti

TRAG SUNCA U PONOĆ

Piše: Sadžida Dedić

Sjećam se.

Bio je petak. Osjećala sam drhtaj sunca na trepavicama jutra, dok mi je niz prste klizila crvena  bluza, heklana svilenim koncem. Prve svečane cipele i miris pudera. Odrasla sam. Napokon. Koja je zabluda!!!

Znala sam da se polako zatvaraju jedna vrata iza kojih su ostale suze i tuga, smijeh i radost. Jedno putovanje se bližilo svom kraju. Pamtim samo drage ljude i poneku ludost.

Pred hotelom nas je čekala masa ljudi. Prolazila su lica u odjelima i svečanim haljinama.  

Nismo imali ni fotografskog aparata.

Uzbuđena primala sam čestitke. Buket cvijeća od Ismeta, očeva ruka na ramenu i mamina čuvena uzrečica “U pamet” ispratile su me u tu nezaboravnu noć. Napisala sam himnu generacije i bila ponosna na svaku riječ. Himnu su izveli Suada i Elmir.

 

PRVI USMJERENJACI

Mi prvi smo otkrili nepoznate staze

I vjerujte,

Nije bajka obrazovanje.

Sad neka drugi njome gaze

Bliži se kraju naše putovanje.

 

Uvijek smo bili negdje drugo

Usmjereni

Gledali nebo što se plavi

S knjigom u ruci često

Zaljubljeni,

Ne pitaj, šta je bilo u glavi.

 

Oprostite profesori

Al’ nije bilo fer

Kad bismo tražili s časa

Vi bi ste rekli – Ne –

Ipak pamtit ćemo sve

Djetinjstva sjaj, suze i smijeh

Trag sunca u ponoć

 

Posljednje zvono

Već krade nam snove

Ostaju ispisane biografije

Nijeme

Nepoznato jutro

U pohode nas zove

Zbogom gramatiko, zbogom teoreme.

Iza ugla smiješi se juni….

 

Gromoglasan aplauz vratio me u stvarnost. Srce je kucalo kao ludo. Neko je rekao: “Ovo je tvoja noć. Obilježila si generaciju svojim pjesmama”.

“Možda, rekla sam pomalo sramežljivo, ali svi vi obilježili ste moj život. Učinili ste da se osjećam jednako vrijednom i nimalo drugačijom”.

Uživala sam u svakom trenutku. Na tomboli smo dobili tortu. Zabava je trajala dugo u noć. Akademik 6 je nizao hitove…. legende našeg grada…

Već u ponedjeljak nas je profesorica Jasna Limo počastila pismenim zadatkom iz privredne matematike.

Ja takvu plemenitu gestu više nikad nisam doživjela.

Moj rad je ocjenjen jedinicom.

Ne kajem se.

Kajem se što na tom praznom papiru nisam nacrtala mjesečinu, gitaru i ispod ispisala svoje stihove.

I tako ostavila snažnu poruku kako profesorici tako i svim ostalim prolaznicima jednosmjernih ulica…

Slavili smo mladost.

Ni slutila nisam da se negdje u tišinama, tkaju pozlaćene paučine.

Nikada nisam uspjela preplivati more zabluda i nikad nisam svojim učenicima održala čas o ljubavi onako Šantićevski…

Godinama poslije, ja još sanjam….