Najnovije vijesti

URBI ET ORBI!

Piše: Prof. Mersiha Sarač

Milost Božija mojoj učiteljici Madžidi Oruč! Elementarnu pismenost počela sam učiti kod nje. Č i Ć, Dž i Đ, IJE i JE, jotovanje, nepostojano A, prelazak L u O, palatalizaciju i sibilarizaciju sam učila kod divnog nastavnika Salke Aljića i nastavnice Zinete Krzović, izbrusilia me prof. dr. Hazema Ništović i prof. Nadžida Kurspahić. Plejada profesorica jezika Nermana Hadžiahmić, Belma Manjgo, Maida Holučlić, Senija Začinović, Nasiha Pašić kroz srednju školu učvrstila je moje shvatanje jezika i pravopisa. Prof. dr. Hasnija Muratagić-Tuna dala je pečat na fakultetu. Znam bosanski jezik. I dalje ga učim.

Razmišljala sam kako početi ovaj tekst, da li panegirikom ili pokudom. Odlučila sam se za prvu varijantu.

Ljuta sam kao osa. Kao stršljen! O kako sam samo ljuta!!!

U večernjim satima kad dan ide svom smiraju, moj petnaestogodišnjak uz kafu mi servira i anketu poslanu od strane školske uprave. Tu smiraj dana postade orkanska oluja. U mojoj duši i glavi.

Uprava škole me kao roditelja pita „da li sam saglasna da djeca na DŽačku ekskurziju bla bla bla od strane Ministarstva (kojeg???) radi XYZ nečega bla bla bla“. Dok ispravih pravopisne i stilske greške zaboravih na anketu i pitanje postavljeno u njoj. Da opsujem na čistom bosanskom jeziku: „u pizdu materinu i ekskurzija i Ministarstvo (još ne znam koje – tj. znam na koje se misli, ali želim da to i piše jer može biti i Ministarstvo poljoprivrede!) i dozvola za put van BiH (nisam titoista niti se zanosim uspomenama na bivšu državu, al’ mi se sviđa ona maksima – Upoznajmo svoju zemlju da bismo je voljeli). Djeca kao, zaboga, moraju na ekskurziju! Ne moraju. Ali moraju, pazite, MORAJU biti pismeni! Moraju znati afrikate i zamjenu jata, moraju znati jotovanje i palatalizaciju i sibilarizaciju i složenice i polusloženice i prelazak L u O, i nepostojano A, moraju znati upotrijebiti zarez i tačku, uzvičnik i upitnik, množinu i jedninu. Pismena nacija znači boljitak, a nepismena nacija znači gubitak. Neko je nekad rekao da kad želimo uništiti jedan narod trebamo krenuti od školstva. I prc! Evo ga krenulo! Jebo pismenost i tablicu množenja i evoluciju i Njutnove zakone. Neki nevidljivi pravilnici kažu da dijete ne može nakon jedinice dobiti peticu, neki učitelji (samoprozvani psihijatri s licencom za psihoterapiju) dijele dijagnoze kapom i šakom, a samo se sebi ne petljaju u posao.

Govorila bih ja i o školstvu uopće. Međutim, bojim se da bi kolumna prerasla u studiju. Samo ću reći da je poplava fakulteta u raznoraznim počulicama i brijegovima – uskim i širokim (znam zašto sam upotrijebila malo slovo i stavila u množinu pojmove jednine), iznjedrila mnoge promjene, a svi znamo da promjene nisu uvijek nužno boljitak, te da je znanje devalviralo jeftinim sticanjem zvanja. Reći ću i to da se državni fakulteti koprcaju još uvijek, da se bore za studente, ali na pogrešan način. Prepisivanje, bubice, šalabahteri, mobiteli… sve je to naša svekolika stvarnost i sve je to manje ili više prisutno i dopušteno!

Ubiti ne, osloboditi!

Ubiti, ne osloboditi!

Razlika je očita i ogromna. Radi se o cijelom jednom ljudskom životu!

 Pa se vi igrajte, hordo „panem et circenses“ ljudi! Zvanje i znanje nisu nužno ujedinjeni, posebno ako govorimo o jeftinoći diploma i težini njihovog (iz)nošenja.