UZ ŠESTI JEDANAESTOGA, PO TREĆI PUT…

Piše: Prof. Mersiha Sarač

Bliži se šesti jedanaestoga. Prije tri godine zarekla sam se samoj sebi da ću svaki šesti jedanaestoga dok sam živa obilježiti jednom kratkom notom. Svaka će uključivati riječ dijabetes. Dvije godine sam uspješno opisala. Došlo vrijeme i za treću.

Rekla sam već na početku da će sadržavati pojam i objašnjenje dijabetesa. Da utvrdimo dijabetes je hronično oboljenje pankreasa (gušterače), pri kojem navedeni ne luči inzulin nikako ili ga ne luči dovoljno za normalan metabolizam šećera u krvi. Da bi se ipak tjelesni procesi normalno nastavili potrebno je dodati inzulin spolja, odnosno koristiti oralne antidijabetike. Šture su to definicije i nimalo zanimljive. Ni dijabetes sam po sebi nije baš zanimljiv, ali zna biti vrlo tragikomičan. I to vrlo često. Posebno je zanimljiv kad se udruži s divljanjem hormona u stanju poznatom kao pubertet. Tada nastaje dar-mar u ličnosti nosioca dijabetesa, ali i sveukupnoj bližoj okolini tog nosioca.

Pubertet je stanje u kojem dijete prolazi kroz niz psihičkih i fizičkih promjena da bi u konačnici stasalo u odraslu osobu. Promjene su mahom burne, nepredvidive i vrlo često orkanskih razmjera.

Nakon što sam definirala pojmove, namjerno šturo i knjiški, ne želeći im dati nimalo prostora da pojedinačno budu simpatični, opisat ću sve te orkane i oluje, bonace i prkosna sunca pred zimu.

Primjetili ste da sam u dosadašnjim tekstovima, kad sam pisala o njemu i dijabetesu uvijek koristila ličnu zamjenicu mi (prvo lice množine). Ni sada neću iskočiti iz zadanog obrasca.

Dakle mi smo u pubertetu i imamo dijabetes. Nimalo pristojno reći ću jebeno doba. Jede nam se slatko, pije nam se sok, hljeb nam se traži u količinama mjerenim trocifrenim brojem (i to ne grama nego kilograma), krompir nam nikad nije bio slađi, čak i onaj grašina nam je odjednom postao omiljena hrana. Bubuljice iskaču gdje stignu, glas propišti  sve češće, dlake rastu kao da ih uzgajamo, znoj se osjeti (kojeg đavla osjeti, smrdi ko tvor) previše, sve češće mama nema pojma ni o čemu i zaostala je, a brat je najgore pokućno i okokućno smetalo, škola je precijenjena, a samo je on savršen i pametan, ljubi ga majka. I hajd ti to sad sve izdrži.

Na samom početku doktorica nam je rekla da je najteži period u životu mladog dijabetičara i njegove mame upravo ovaj, dijete u pubertetu, mama u klimaksu.  Kontam ja tada (prije tri godine) da doktorica ipak priča onako, da to neće biti baš tako strašno. Kad cvrc! Hoće i još strašnije. Ipak još uvijek živimo u simbiozi povremeno vičući, povremeno plačući, povremeno se smijući,  često preniski (hipoglikemija), često previsoki (hipreglikemija – skoro redovna nakon hipoglikemije) i redovno ljuti na planetu oko sebe. Paralelno i uglavnom usklađeno emocije frcaju, od ljubavi do mržnje. Letargija je vrlo rijetka.

„Stara, odoh vani vratit ću se do 11!“
„Vraga ćeš se vratiti u 11. U 10 da si se nacrtao u kući, vrijeme je bazala. Nemoj mi plesat po nervnom korteksu! Ponesi steviju. Nemoj piti sok. Popij limunadu. Imaš li para?“
„Ne upotrebljavaj važne izraze, doći ću kad sam rekao.“
I onda se nađemo u zlatnoj sredini (pola 11) uz čvrsto obećanje da će inzulin dati u 10 tamo negdje gdje već bude.

I ide tako dan za dan. Odjednom smo skoro iste visine, obuća uglavnom ima oblik i veličinu prosječnog ribarskog čamca, sve hlače su nam prekratke i preširoke, svi su rukavi doživjeli prekonoćno skupljanje u ormaru, odjednom više nije prihvatljivo nositi majice u veselim bojama (a tako mu krasno stoje, ljubi ga majka plavog), ogledalo nam je postalo najbolji drug. Mozak je često na off, al k vragu kome još mozak i treba.

I dok noću masiram najdraže, nekad preslatke male, nožice da im održim cirkulaciju, dok mažem jagodice prstiju kremama i uljima da omekšaju (zaboga trebaju mu još samo do kraja života da može mjeriti šećer), dok razbijam depoe od inzulina na nadlakticama i butinama nježnim kružnim pokretima, on mirno sni lijepe dječačke snove, nemajući pojma koliko mameća zaostalost može biti nježna i kako zapravo mene boli to teško doba koje će mu trajati do kraja života, iako će pubertet proći kao dlanom o dlan.

Idemo sutra slaviti titulu jesenjeg prvaka, idemo slaviti to što smo najbolji golman lige, a to što smo dobili trojku iz fizike, najmanji je problem, jer kome je još zatrebalo u realnom životu da izračuna da put kroz vrijeme daje brzinu. Uh, zatrebalo je ipak, ali o tome ćemo kad nam se približi vozački. A do tada imamo još tri obljetnice dijabetesa.

Put kroz vrijeme daje brzinu, ako to prebacimo u realitet življenja onda ću samo reći – uživaj, dječače moga srca, u svemu što ti ide u životu kroz godine, jer život ipak prebrzo ide!