Intervju Bartolomej Stanković: Sve što želimo možemo dobiti, ali se moramo potruditi i željeti to srcem

Naš grad je pun mladih i talentovanih ljudi, jedan od takvih je i Bartolomej Stanković, mladi pijanista, pred kojim je velika budućnost. Bartolomej Stanković magistrirao je klavir u klasi prof.em. Pavice Gvozdić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, te završio master pijanistički studij u klasi prof. Federica Gianella na Steinway Society akademiji u Veroni. Klavir je započeo učiti u klasi prof. Bahrije Šabanović u ŠOMO „Avdo Smajlović“ u Visokom, a nastavio u Srednjoj muzičkoj školi Sarajevo u Sarajevu u klasi prof. Angeline Bojović-Pap. Dobitnik je niza nagrada i priznanja, kao i Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 2011. godine za projekt-prezentaciju „KLAVIR-kroz povijest i građu“. Koncertirao je u mnogim gradovima Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije i Italije, solistički, kamerno i s orkestrom (Dubrovački simfonijski orkestar). Toplo subotnje jutro iskoristili smo da uz ugodnu šetnju razgovaramo s ovim uspješnim mladim čovjekom. U nastavku pročitajte šta je Bartolomej izjavio za portal Agencije Ban.

Razgovarao: Faruk Garib


Kada se prvi put rodila ljubav za muzikom i kada počinje tvoje muzičko obrazovanje?

Prvi put ona prava ljubav za muziku se pojavila još za vrijeme osnovne muzičke škole kada sam pohađao nastavu klavira kod prof. Bahrije Šabanović. Profesorica je vrlo često pjevala melodije koje sam ja svirao i prenijela je tu ljubav za muziciranjem i uživanjem u muzici i na mene. Iako ozbiljan rad i vježbanje je kroz osnovnu muzičku školu bilo manje-više igra, ali tek nakon takmičenja u Bihaću ja sam shvatio da se želim profesionalno baviti muzikom. A najveća ljubav se desila na Muzičkoj akademiji kada sam odlučio svirati klavirski koncert Petra Iljiča Čajkovskog u b-molu, kojeg mi je isprva prof. Pavica Gvozdić branila da sviram, zbog njegove težine, ali ustrajnost i ljubav prema tom djelu su je uvjerili da to djelo mogu svirati i kako se kaže da šećer dolazi na kraju, tako je moj šećer bio nastup u Dubrovniku s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom.

Šta je bilo presudno za tvoj uspjeh u muzici?

Presudno za uspjeh u muzici je i malčice teško pitanje, to je mješavina svega. Ponajviše ustrajnog rada i vježbanja samog instrumenta, ali bih radije rekao da je ljubav prema muzici ta koja pogoni sav taj uspjeh i sve dok čovjek bude ubirao polodove svoga truda i rada bit će sretan i zadovoljan. Sretan sam što mi ništa ne dolazi s neba po tom pitanju, i da se za svaki koncert moram itekako potruditi i to je zapravo čar našeg života na ovom svijetu, da sve što želimo možemo dobiti, ali se moramo potruditi i željeti to srcem. I na taj način osvajamo rezultate koji nas usrećuju i čine zadovoljnim.

Ovaj posao traži puno odricanja i vježbe, koliko to utječe na tvoj privatni život?

Posao oduzima vrijeme, ali to je ujedno i moj privatni život, ja ne volim to nikad razdvajati. Bavljenje muzikom je život i zaista nemam ni potrebe razdvajati te dvije sfere života, a uvijek se nađe vremena za sve, najvažnije je da se organizujemo iznutra prema van i da svaki dan isplaniramo, tako da znamo šta ćemo da raditi. Volim da već ujutro isplaniram dan, ali da to budu mali koraci, a ne veliki koji se obično ne mogu završiti. Jer, mali koraci čine velike korake.

Koga smatraš najvećim uzorom u muzici, ko je na tebe najviše utjecao u umjetničkom smislu?

Utjecali su mnogi, teško je izdvojiti ikoga sada, ali recimo da bih mogao izdvojiti Arthura Rubinsteina, poljskog pijanistu, koji je bio ikona pijanizma 20. stoljeća, a interesantan mi je zato što sam čitajući njegovu autobiografsku knjigu iz dva dijela, “proživio” jedan zanimljiv život pijaniste koji je obišao cijeli svijet u 20. stoljeću i zaista je bio užitak čitati i učiti da je u životu najvažnije biti opušten, tražiti sreću, ne žuditi toliko za materijalnim bogatstvima, već tražiti da se ispuni ono vaše unutarnje zadovoljstvo.

Koncert u Domu oružanih snaga u Sarajevu 4. februara 2014. godine je bio veoma uspješan. Koliko je trebalo truda i vremena da se ostvari takvo nešto?

Koncert u Domu oružanih snaga u Sarajevu, vrlo često uspoređujem kao da svirate u Carnegie Hall-u, u New Yorku. Dakle to je naša najveća dvorana za klasičnu muziku, ne samo u smislu obima i veličine, već u smislu značajnosti te dvorane i tog Steinway klavira koji se u njoj nalazi, gdje su nastupala zaista najveća imena klasične muzike koja su gostovala u Sarajevu. Imao sam čast održati koncert u toj dvorani i veselim se novim koncertima u istoj. Pripreme za ovaj koncert su počele još na jesen 2013. kada je trebalo organizirati dvoranu i sve što ide u sklopu organizacije koncerta. Dugujem veliku zahvalnost Hrvatskom kulturnom društvu Napredak i Matici hrvatskoj koje su veoma uspješno organizovale moj sarajevski debut u Domu oružanih snaga u Sarajevu. Za taj koncert sam odabrao četiri kompozicije, od kojih su dvije bile domaćih autora, dakle Krešimir Seletković iz Hrvatske, djelo “Neurosis” i na šta sam veoma ponosan “Toccata” Samira Fejzića, našeg bosanskohercegovačkog džez pijaniste i kompozitora.

Kakvi su tvoji planovi za budućnost, šta planiraš da radiš u skorije vrijeme što se tiče muzike?

U pripremi su novi projekti kao što su “Priče o Bachovim invencijama i fugama”, koncert koji ću održati u Visokom i gdje ću izvesti svih 15 dvoglasnih invencija i nekoliko preludij-fuga. Također, u pripremi je i koncert posvećen isključivo bosanskohercegovačkim kompozitorima, kao što su Avdo Smajlović, Milan Jeličanin, Samir Fejzić, Asim Horozić, Armen Škobalj, Ališer Sijarić, Dino Rešidbegović , David Mastikosa i Miron Konjević i drugi, koncert s kojim želim privući pažnju javnosti na kvalitet muzike koju pišu bh. kompozitori, kao i promocija bh. kulture diljem svijeta.

Možeš li nam reći šta to Bartolomej Stanković radi i čime se bavi kada nije za klavirom?

Naravno da klavir i muzika nisu sve u mom životu, jako volim prirodu, volim da šetam i istražujem nove puteve, šume, rijeke i planine, imam psa Fabijana od Bobovca s kojim volim da šetam Sutješkim krajem, a često znamo posjetiti i srednjovjekovni grad Bobovac. Volim bicikl i naše planine, uživam u Bosni u Hercegovini. Recimo, kad se vraćam iz Breze i kad pogledam obronke Bjelašnice u daljini pokrivene snijegom, osjećam se kao da sam u Švicarskoj. Zaista, Bosna i Hercegovina je jedna divna zemlja, s divnim ljudima, vjerujem da ćemo mi uskoro biti jedna od uspješnijih zemalja ovog regiona , jer vjerujem u našu omladinu. Iako je trend da danas mladi ljudi odlaze iz Bosne i Hercegovine, ja na sve načine pokušavam da živim, radim i uživam u Bosni i Hercegovini i da to ne bude samo puko pričanje, već da to bude djelovanje konkretno kroz muziku, promociji bh. stvaralaštva, radom s učenicima, interakcijom s publikom. Uživam u kompjuterskim tehnologijama, iako se nikad profesionalno ne bih volio baviti kompjuterima, a posebno sam se zaljubio u teretanu. Na treninzima radim vježbe za ruke,ramena i prsa i te vježbe pozitivno utječu na sviranje klavira, a razvoj mišića i snage pažljivo prati moj trener Adnan Kubat iz Body Art Gyma.

Agencija Ban